SVA IZDANjA VOJVODINE – POGLED IZ DRUGAČIJEG UGLA
Vojvodina je jedna od destinacija koja je tokom pandemije zabeležila povećan broj domaćih turista. Kao da su ljudi instinktivno osetili potrebu da se povuku u mirnija, manja mesta gde će u kontaktu sa tradicijom i prirodom pronaći drugačiju vrstu odmora. O tome koja je tajna vojvođanske ravnice, zašto je i na koji način Mika Antić voleo ovo podneblje, koje skriveno mesto će vas u potpunosti opustiti i koji prirodni fenomen nikako ne biste smeli da propustite, razgovarali smo sa fotografom Nenadom Mihajlovićem.
O Nenadu MihajlovićuRođen je u Novom Sadu 1985. godine. Po završetku srednje elektrotehničke škole upisao je Visoku tehničku školu, smer primenjena fotografija, koju završava i stiče zvanje inženjer grafičkog dizajna – primenjene fotografije. Tokom obavezne prakse koju je obavljao u dnevnom listu „Dnevnik“ zavoleo je posao fotoreportera, kojim je počeo da se bavi 2012. godine, kao stalni honorarni saradnik dnevnog lista „Blic“ i drugih izdanja Ringier Aksel Springer. Trenutno sarađuje sa više domaćih dnevnih novina, internet portala i foto-agencija. Tokom svoje karijere imao je nekoliko samostalnih izložbi, od kojih je najznačajnija prva samostalna izložba u Puli u Srpskom kulturnom centru 2017. godine. Posle toga su usledile samostalne izložbe u Vodnjanu (Istra), kao i u Poreču. Učestvovao je i u brojnim kolektivnim izložbama u Novom Sadu, Somboru, Subotici… Na Međunarodnom festivalu reportaže „Interfer“ 2019. godine osvojio je drugo mesto u kategoriji foto-reportaže. Voli da fotografiše reportažnu fotografiju, kao i prirodu Vojvodine.
Vaše fotografsko oko često posmatra zemlju iz širokih, panoramskih uglova, ptičije perspektive odakle tlo Vojvodine liči na živi organizam. Koji osećaj u Vama bude magična prostranstva Vojvodine?
Odakle god posmatrao Vojvodinu, bilo to iz vazduha, sa dna Panonskog mora ili sa vrhova malobrojnih vojvođanskih brda i planina, emocije koje se u tom trenutku pojave, zaista je teško opisati iz razloga što su ta prostranstva svaki put drugačija. Ne mislim samo na godišnja doba, koja nam Vojvodinu prikazuju u različitim “izdanjima”, već i na promene koje se dešavaju u toku samo nekoliko sati ili dana, koje Vojvodinu pretvore u magično i neponovljivo.Neki smatraju da je Vojvodina zbog njene ravnice monotona, ali Vojvodinu treba doživeti posebnim čulima, baš kao što je i Mika Antić u pesmi “Vojvodina” napisao: “… volim je od štala do neba, od blata do pšenice, toplu od ciganskih gudala i blagdanskih očenaša”.
Pandemija je usporila život modernog čoveka, ljudi izbegavaju gužve, blizinu, fizički kontakt. Da li imate neku skrivenu destinaciju u Vojvodini koju biste preporučili turistima da posete i odmore duh i telo?
Razvojem modernih tehnologija i sve veće ekspanzije društvenih mreža u svetu, pa tako i kod nas, gotovo da ne postoji skriveno mesto gde čovek može da se samoizoluje i uživa u prirodi, pogotovo u Vojvodini koja površinski nije velika, ali kao neko ko poznaje Vojvodinu, često nađem neki skriveni kutak. Jedno od takvih mesta koje je relativno skriveno i manje pristupačno a koje bih preporučio turistima je svakako vidikovac i pogled na Ledinačko jezero na Fruškoj gori. Do vidikovca koji gleda na jezero se dolazi strmim i uskim planinarskim stazama, put je možda fizički zahtevniji, ali pogled koji se pruža sa vidikovca je fantastičan, opušta i um i telo.
Da li biste mogli da nam opišete najmagničniji momenat kojem ste prisustvovali u Vojvodini, tih nekoliko uzbudljivih trenutaka pre nego što je fotografija nastala.
Pored mnogih lepih trenutaka koje sam doživeo fotografišući Vojvodinu, najjači momenat za mene je “cvetanje Tise”, gde se u svega par minuta susreću život i smrt. Od larve insekta, koja je tri godine ležala u mulju Tise i čekala svoj trenutak da presvuče košuljicu i postane lep “cvet” do njenog povratka na dno Tise, da bi za tri godine mogao da iznikne nov cvet. To je redak fenomen u svetu koji treba doživeti.
Na čemu trenutno radite i koji su vaši planovi za budućnost? Da li planirate projekte u vezi sa turizmom?
U planu imam realizaciju više projekata od kojih su neki vezani i za turizam, ali neki imaju za cilj da prikažu život običnog čoveka (seljaka, paora) u Vojvodini.