U poslednje vreme sve veći broj eksperata ističe važnost kulturnog turizma kao posebnog oblika turizma koju naša zemlja može da ponudi inostranim ali i lokalnim posetiocima. Ova tema je posebno postala važna tokom proteklih godina, prvenstveno od kada je Evropski institut za kulturne rute započeo sa primenom komercijalnijeg pristupa u procesu razvoja kulturnih ruta. Naša zemlja se nalazi na mapi kulturnih ruta unutar sedam tema (od četrdeset) među kojima je kulturno nasleđe Vojvodine posebno zanimljivo zbog teme secesije. Upravo o secesiji, kulturi, kulturnom turizmu, kulturnoj interpretaciji, Spomen-zbirci Pavla Beljanskog i destinacijama u Vojvodini, razgovarali smo sa istoričarkom umetnosti Jasminom Jakšić Subić.
1. Naša zemlja se nalazi na mapi evropskih kulturnih ruta u okviru sedam različitih tema, među kojima je tema secesije. U čemu je važnost ovog umetničkog pokreta i da li postoje njeni elementi koji su nedovoljno promovisani, a u isti mah bi mogli postati važan deo turističke ponude Vojvodine?
Važnost secesije kao umetničkog pokreta s kraja 19. i početka 20. veka, sa specifičnim obeležjima i posebnim nazivima u različitim sredinama (kod nas je zbog veza i pripadnosti u tom periodu prostora današnje Vojvodine Austrougarskoj monarhiji odomaćen naziv secesija) ogleda se prvenstveno u oslobađanju od estetike akademizma 19. veka, koja je negovala istorizam i eklektiku, i stvaranje posebne umetnosti koja će u sebi nositi ideju ravnopravnosti i sinteze umetnosti. Negovala se individualnost umetnika i osoben umetnički izraz, inpirisan pokretom, nacionalnom umetnošću, naukom i tehnikom, prirodom, bujnom ženskom kosom, gipkim ženskim telom…Iako je u Vojvodini secesija prisutna uglavnom u provincijalnoj varijanti, zahvaljujući divnim ostvarenjima značajnih austrougarskih arhitekata i graditelja, najvidljivijih u vizurama Subotice i Palića, ali i drugih gradova, nalazi se na evropskoj kulturnoj ruti. Potrebno je uvek ukazivati da su mnogi primeri širom Vojvodine, koji možda nisu toliko vidljivi ili na prvi pogled upečatljivi ili su, uglavnom, devastirani vremenom, takođe vredni pažnje, dodatno ih isticati i uključivati prilikom promocije turističke ponude. Mnogi od njih su poznati stručnoj javnosti, kao i lokalnoj zajednici, i potrebno je samo ukazati na njihov značaj u skladu sa potrebnim narativom i promovisati ih. Dela secesije, ipak nisu jedina kojima je potrebno pokloniti pažnju, ona je zbog često prisutne dekorativnosti možda najzanimljivija, ali čitav niz drugih mogućnosti i kontekstualizacije je moguć za celokupno graditeljsko nasleđe Vojvodine.
2. Koju biste destinaciju u Vojvodini izdvojili u odnosu na specifičnost kulturnog sadržaja koji nudi?
Novi Sad u Vojvodini svakako nudi najširi opseg kulturnih sadržaja, ali nisam sigurna da bih izdvajala samo jednu specifičnu destinaciju, jer smatram da u svakom, pa i najmanjem mestu, moguće postoji nešto što bi moglo da bude zanimljivo, na primer u sakralnoj umetnosti. Slojevita kulturna istorija Vojvodine dopušta da su sadržaji prisutni i na neočekivanim mestima, poput Arače u banatskim njivama, i samo je potrebno putovati, čitati, gledati, istraživati, tražiti na licu mesta, razgovarati sa lokalnim stnovništvom i dozvoliti da budeš iznenađen i oduševljen.
3. Imate zavidno iskustvo kad je reč o organizaciji izložbi, uključujući i digitalnu prezentaciju. Ova tema je posebno zanimljiva tokom pandemije, jer je veliki broj muzeja učinio dostupnim svoje postavke preko Interneta. Da li je interesovanje publike za kulturni sadržaj poraslo ili opalo od početka pandemije?
Ne mogu da odgovorim u kvantitativnom smislu jer je široko postavljeno pitanje, a različita publika svakako svoja onlajn interesovanja uglavnom ispunjava privatno. Iako su onlajn platformama kulturni sadržaji postali dostupniji na različite načine, a aktivnosti institucija se usmerile u tom pravcu, mislim da publici naviknutoj na konzumaciju kulture ne mogu kvalitativno da zamene neposredni doživljaj umetnosti uživo. Sa druge strane, moguće je da će publiku koja nije bila u toj meri zainteresovana, upravo ovi onlajn sadržaji inspirisati da počnu da budu redovni posetioci i konzumenti kulture. Mislim da će posledice, kao i uvek, tek vremenom biti jasnije, posebno što se tiče ponašanja publike.
4. Sve je više aplikacija, objava na društvenim mrežama, a u poslednje vreme i prezentacija koje posredstvom virtualne, proširene realnosti promovišu kulturni sadržaj. Koji je format smatrate najzahvalnijim za prezentaciju?
Kako u ovom periodu nije moguće organizovati neposredne susrete sa širom publikom, čini mi se da su društvene mreže najpogodnije za najrazličitije forme prezentacija i komunikaciju sa njom jer pružaju mogućnost sagledavanja praćenja i reakcija, da bi se mogli uraditi korektivi ili nastaviti sa onim što je prepoznato kao dobro.
5. Vaš rad je u velikoj meri posvećen Spomen-zbirci Pavla Beljanskog, da li biste mogli da izdvojite jedno umetničko delo iz zbirke koje Vam je najinteresantnije i da nam ukratko objasnite njegovu specifičnost?
Spomen-zbirka Pavla Beljanskog čuva čitav niz dela koja bih iz različitih razloga mogla da izdvojim i svako ima svoju specifičnost i posebnu priču, i teško je izabrati. Ukoliko je nužno, ovaj put ću se opredeliti za Borove (1912) Mališe Glišića, kao jednog od najupečatljivijih mediteranskih pejzaža u kolekciji. U Spomen-zbirci je ovo jedino Glišićevo delo, koje umetnik slika pri kraju boravka u Italiji i na kome je majstorski prikazao motiv ušuškanog seoskog mediteranskog predela na Vija Apija, jednom od najstarijih puteva staroga Rima, moguće na putu ka Teračini, ka Tirenskom moru. Iako je forma na ovoj slici i dalje snažna, on koloristički gradi kompoziciju i uz pastozne nanose stvara reljefnu fakturu. Jedna od onih slika čije se vrednosti prepoznaju i na reprodukciji, ali je efekat uživo nezamenljiv.
6. Uskoro će zima, da li je muziku iz kolekcije Pavla Beljanskog moguće pronaći na Internetu? Ako da, koju biste nam ploču preporučili da preslušamo tokom predstojećih, prazničnih dana?
Izdanja klasične muzike na šelak pločama za slušanje na brzinama od 78 i 80 obrtaja iz kolekcije Pavla Beljanskog su uglavnom među prvim snimljenim izvođenjima pojedinih kompozicija i datiraju iz međuratnog perioda, reprodukovana su više puta na različitim nosačima zvuka, te ih je moguće naći i na internetu. U pitanju su dela čuvenih kompozitora iz doba baroka, bečkog klasicizma, romantizma i s početka 20. veka, Reč je o remek delima J. S. Baha, Hendla, Hajdna, Mocarta, Betovena, te velikana 19. veka Šopena, Šuberta, Lista, Vagnera, Smetane, Dvoržaka, kao i autora koji su zakoračili u 20. vek poput Debisija, Ravela, Stravinskog, a u izvođenjima najpoznatijih simfonijskih orkestara i dirigenata vremena kao što su Kouts, Bleh, Toskanini, Vajngarten, kao i zvezda umetničke muzike poput pijanista Rahmanjinova, Kortoa, Fridmana, violonista Krajzlera i Tiboa, ili čuvenih operskih pevača Šaljapina, Pjera Paulija ili Enrika Spade.U godini u kojoj se obeležava 250 godina od rođenja Ludviga van Betovena preporučujem neko od njegovih dela, a u kolekciji Pavla Beljanskog nalazi se više od 20 njegovih kompozicija, među kojima simfonije i kasni kvarteti.
7. Da li ćete putovati negde u Vojvodini u predstojećem periodu? Imate li neki predlog za naše čitaoce, neku destinaciju, restoran, događaj, bilo kakvu ponudu koja će im na bezbedan način ulepšati ove neobične dane?
Ne znam da li ću i gde putovati u predstojećem periodu, ali svakako uvek preporučujem posete lokalnim muzejima i galerijama, jer su još uvek dostupni. Možda je potrebno da se podsetimo šta imamo i čuvamo u neposrednom okruženju i sigurno će nas svaka poseta dodatno oplemeniti.