Ravnica sa duhom egzotičnih ostrva
O sličnostima između turizma u Vojvodini i španskih i azijskih ostrva razgovarali smo sa slikarkom Isidorom Bogdanović Čoban: “Salaši imaju mnogo potencijala, podsećaju na majorkanske finke, služe dobru klopu iz menija domaće kuhinje. Rakija, vino, šunka… Svi znamo da turisti obožavaju da jedu dobro.”
Živeli ste u Aziji i dosta vremena provodite u Španiji. Gde najviše volite da putujete i da li postoje sličnosti u smislu turističkog iskustva između tih destinacija i Vojvodine?
Da, 2006. godine smo dobili Sonju, naše prvo dete. Tada smo odlučili da promenimo kontinent i otišli smo na Tajland. Odabrali smo ostrvo Koh Samui i tamo proveli najlepše godine u našem životu. Ubrzo smo se vratili u Novi Sad, gde sam rodila drugo dete. Ipak je to moj grad u koji imam najviše poverenja po svakom pitanju. Deca su krenula u zabavište, pa su Lazar i Sonja četiri godine uživali u blagodetima sunca, najlepših predela, ukusne hrane, izobilja voća i povrća.
Profesionalno sam većinu vremena provodila slikajući manje formate. Pored dvoje male dece, o kojima sam vodila računa, nisam imala koncentracije za veće projekte. Zaposlila sam se u galeriji nameštaja i tamo upoznala mnogo zanimljivih ljudi iz celog sveta. To je bilo neprocenjivo iskustvo za nas i decu, u svakom smislu. Nostalgija je nešto što je meni usađeno. Sa njom je rasla i želja za povratkom na ostrvo.
Pre nego što smo upisali decu u osnovnu školu, preselili smo se na špansko ostrvo Majorku. Moja umetnost više ne trpi toliko kao u Aziji. Španska sela su mi manja nepoznanica nego mesta koja sam obilazila u Aziji. Stari kontinent je moja inspiracija, miris vlage u ciglama je nešto što me podseća na dugovečnost, a stare, oronule i zapuštene fasade i prozori su naš trag u vremenu.
Svejedno mi je gde putujem. Važno je kretati se i ne propuštati prilike. Uglavnom ću izabrati neku toplu destinaciju, nego hladnije predele. Sličnosti sa Vojvodinom… Vidno napredujemo, polako izvlačimo mogućnosti ravnice, prepoznajemo kvalitet i to mi se dopada. Salaši imaju mnogo potencijala, podsećaju na majorkanske finke i služe dobru klopu iz menija domaće kuhinje. Rakija, vino, šunka.. Svi znamo da turisti obožavaju dobro da jedu. Pri tom, ostale kvalitete već imamo, posebno prirodna i kulturna bogatstva, koje treba više da iskoristimo.
Slikarstvo je u direktnoj vezi sa doživljajem spoljašnjeg, ali i unutrašnjeg (duhovnog) prostora. Koje mesto u Vojvodini Vas posebno inspiriše i da li postoji neka skrivena atrakcija koju biste otkrili našim čitaocima?
Novi Sad bez oklevanja! Prepun pasaža i dvorišta, koja su toliko slikovita, ne dozvoljavaju da zaboravimo svoje poreklo i istoriju. Ne mogu da ga se odreknem i uvek mu se najradije vraćam. U poslednje vreme, otkako je sinulo sunce, mnogo mi se dopada sremska strana i obronci Fruške gore, Ledinci, Rakovac. Prelepa naselja koja mirišu na lipu.
Da li ste na svojim putovanjima probali neko jelo koje Vas je podsetilo na Vojvodinu? Koja je Vaša omiljena vojvođanska poslastica i na koji način je spremate?
Nisam ljubitelj mesa, posebno ne svinjetine. Ne volim da kuvam satima, da mučim namirnice u loncu. Iz Azije sam donela vok i kuvalo za pirinač i to mi je sve što mi treba da za 20 minuta spremim jelo. Mislim da nam kuhinja nije jača strana, sve bi to moglo biti mnogo aromatičnije. Volim da koristim bosiljak, nanu i ljutu papriku skoro u svakom jelu. Španska paelja, kada je dobro spremljena, sa morskim plodovima je fantastična. Sličnija je španska kuhinja našoj, posebno jer koristimo slične sastojke i začine. Tajlandska, međutim, je dosta drugačija. Od vojvođanske hrane volim čušpajze svih vrsta, a od slatkiša šnenokle, ali nikako da ih i napravim!
Da li u skorije vreme možemo da očekujemo Vašu novu izložbu?
Da, osmelila sam se i posle dužeg vremena izlagaću samostalno u KCNS-u “Likovni salon” (Katolička porta 5). Otvaranje će biti 06.07.2020. i izložba će trajati deset dana. Imaćete priliku da vidite slike rađene u vreme izolacije, pod nazivom “Lica gradova”.