Dvorac u Beočinu sagradila je porodica Špicer po projektu Steindal Imrea. Ede Špicer je bivši suvlasnik Beočinske fabrike cementa (sadašnjeg Lafarža). Stari dvorac koji je izgrađen 1892. godine jedan je od najstarijih spomenika kulture u Beočinu i pod zaštitom je države. Među ne tako brojnim dvorcima u Vojvodini ovaj se po mišljenju stručne javnosti izdvaja kao jedinstven primer secesionizma, preovlađujućeg stila u evropskoj arhitekturi. Ocena stručnjaka je da pripada kitnjastoj arhitekturi iz koje treba izdvojiti čuveni kamin, vitraž i keramiku. Odlukom Vlade Republike Srbije, Stari dvorac u Beočinu dobio je status spomenika kulture i time je stavljen pod zaštitu države. Na njegovoj adaptaciji rađen je samo krov. Sve ostalo je u vrlo lošem stanju. Ovaj objekat je uvek predstavljao atrakciju i ponos Beočina. Danas više ne jer je ova sada, nekada prelepa, građevina u vrlo lošem stanju. Stariji Beočinci ceo kompleks, nekada veoma uređenog ograđenog parka sa dvorcem, gde su se slobodno šetale srne, jeleni i paunovi, nazivaju popularno “Špicer bašta”. Ovaj čuveni dvorac bio je inspiracija mnogim filmskim režiserima. U njemu su snimljeni filmovi: “Doručak sa đavolom”, “Sveti pesak”, “Uzavreli grad”, kao i “Dečak i violina” koji je u celosti snimljen u dvorcu. Dvorac i okolina poslužile su i za potrebe snimanja filma “Crna mačka, beli mačor”, režisera Emira Kusturice.
Dvorac nije otvoren za posetioce!
Tekst je preuzet sa: www.fruskogorska-riznica.co.rs